Rimske carice (I.)

Autorice: Beatriz Brkić i Dejana Đurić 

Car August u jednom od svojih govora citirao je Metela Numidika o ženama: "Priroda je učinila da s njima ne možemo živjeti sasvim ugodno, no ne možemo ni živjeti bez njih."

Rimski carevi zauzimaju važno i počasno mjesto u rimskoj povijesti. Poznati su nam njihovi uspjesi, reforme, vojni pohodi, ratovi i širenje granica rimske države no nešto se rjeđe govori o ženama koje su često ostajale u njihovoj sjeni, zanemarene ili zaboravljene. Kakve su se zapravo intrige, spletke, ubojstva i borbe moći odvijale u rimskim palačama, skrivene od očiju careva? Jesu li rimske carice uistinu iskoristile moć i utjecaj koje im je nalagao službeni naslov, kako su se snalazile u borbi za opstanak u okrutnoj rimskoj politici koju su pisali muškarci i jesu li unatoč strogo ustoličenom patrijarhatu uspjele dobiti svoj dio carske krune u vječnom gradu? 

Oktavijan August jedna je od najvažnijih ličnosti rimske povijesti, iz razloga što je jednom za svagda okončao Republiku i oblikovao aristokraciju rimskog principata. Bio je zagonetan, kritiziran i uzdizan, omražen, ali i obožavan. U Rimsko Carstvo unio je red i mir. Marko Antonije se oženio Oktavijanovom sestrom Oktavijom, no ni taj brak nije spriječio njihovo međusobno udaljavanje. Na koncu, Antonije se udaljio potpuno od rimske tradicije oženivši se egipatskom kraljicom Kleopatrom, koja je nad njim imala ogroman utjecaj. Suparništvo Antonija i Oktavijana završilo je Antonijevim samoubojstvom, a nakon njega život si je oduzela i Kleopatra koja je uvidjela da ne može zavesti Oktavijana. Prva Oktavijanova žena bila je Skribonija, s kojom je imao kćer Juliju kao jedinog potomka. Razvevši se od Skribonije, s kojom je bio u braku iz političkih razloga, oženio se Livijom s kojom također nije imao muških potomaka. Naposljetku je posvojio Tiberija, Livijinog sina iz prvog braka, unatoč zadrškama koje je na početku osjećao prema njemu. Kada ga je dočekala smrt, Oktavijan je ležao u postelji okružen svojim prijateljima i najbližima. Kada je osjetio da mu je kraj blizu, zamolio je većinu prijatelja da odu te je ostao sa Livijom i nekoliko najbližih prijatelja. Poljubio je suprugu Liviju i iznenada izdahnuo. Navodno, njegove posljednje riječi su bile: "Livijo, živi u sjećanju na naš brak. Zbogom!" 

Iako su gotovo svi bili uvjereni da je Oktavijan umro prirodnom smrću, uskoro su počele kružiti glasine kako ga je zapravo ubila Livija, koja je željela svom sinu Tiberiju osloboditi put k vlasti. Navodno, Livija je otrovom premazala smokve koje je Oktavijan želio ubrati u svom vrtu, a kako bi skinula sumnju sa sebe, ona je također pojela nekoliko smokvi iz tog vrta, ali neotrovnih. Oktavijanu je pozlilo i bolest se razvila na putu neposredno nakon toga. Teško je provjeriti je li to istina, no Livija je imala status bezobzirne žene u Oktavijanovom životu, stoga se njezina upletenost u smrt ne bi trebala isključiti. Kasije Dion posvetio je čitav odlomak opisu Livijine težnje za vlasti nakon Augustove smrti. Željela je biti suvladarica svome sinu Tiberiju i postati samostalna vladarica kontrolirajući sve njegove političke aktivnosti. Ponekad su povjesničari uspoređivali Liviju Druzilu s Julijom Domnom, ženom Septimija Severa i majkom careva Gete i Karakale. Obje su potjecale iz utjecajnih rimskih obitelji, Livija iz stare senatorske obitelji, a Julija iz provincijske aristokracije. Obje su odgojile prestolonasljednike i bile štovane počastima i naslovima tijekom svog života. Nakon smrti njihovih muževa, porasla je njihova važnost i utjecaj u Rimu jer su direktno mogle savjetovati svoje sinove Tiberija i Karakalu. Kasije Dion dodaje da se Domna često žalila na nepromišljeno trošenje svog sina, koji je zbog tog prigovaranja odbio sve dobre savjete svoje majke. Domna je bila jedini element nadzora i umjerene politike koju je vodio car. Kasije Dion također je opisao komplicirani odnos između Livije i Tiberija nakon što je isti postao carem. Livija je navodno zauzela vrlo visok položaj te je u svoj dom često primala članove Senata. Iako nikada nije ušla u prostor rimskog Senata, logore i javne skupštine, unatoč tome, u augustovsko je vrijeme imala najveći utjecaj i ponašala se kao da je jedini vladar. Naglašavala je kako je Tiberije postao car zahvaljujući njoj te smatrala je kako mu ne može biti jednaka jer može biti samo iznad njega. Rezultat je išao u njezinu korist. Mnogi su izrazili mišljenje kako se Livija treba zvati "Majkom svoje države" ili pak "Roditeljica". Neki su predlagali da Tiberije bude imenovan prema njoj kao što su se Grci nazivali po očevom imenu. Sve to uznemiravalo je Tiberija koji je nastojao spriječiti jačanje Livijinog utjecaja. Primjerice, kada je u svojoj kući željela posvetiti sliku Augustu i u čast tog portreta organizirati banket za Senat i vitezove zajedno s njihovim ženama, Tiberije joj to nije dozvolio sve dok Senat nije izglasao dopuštenje, ali čak ni tada nije popustio. Tiberije je bio domaćin muškarcima, a Livija ženama. Na kraju, Tiberije je odlučio potpuno isključiti Liviju iz javnih poslova, no dopustio joj je da upravlja poslovima u njihovom domu. Kako je smatrao da je još uvijek problematična, počeo je sve češće odlaziti iz Rima kako bi ju mogao izbjeći. Karakala nije imao ništa bolji život od Tiberija. Kada je preminuo, Domna se nadala da će postati samostalna vladarica i postati jednaka egipatskoj kraljici Nitokris. Kasije Dion zabilježio je kako su mnogi senatori Liviju i nakon njezine smrti nazivali "Majka domovine", jer je spasila živote mnogima od njih, odgojila njihovu djecu i platila miraz njihovim kćerima. Naslov mater patriae pojavljuje se na kovanici u Leptis Magni, što je dokaz da je naslov bio proširen i među provincijama. Tiberije je obustavio te počasti i naslov mater patriae nije zaživio sve do 211. g., kada je bio dodijeljen Juliji Domni zajedno s naslovom Mater Senatus, pia et felix. Sličnosti između Livije i Domne svakako postoje, no Domna je otišla korak dalje. Livija je primala senatore i druge utjecajne ljude u svom domu, a Domna je to mogla činiti i u javnosti na isti način kao Karakala. Livijino se ime pojavljivalo u Tiberijevim pismima samo određeno vrijeme, dok je Domna, osim što se spominjala u carskim pismima, i sama vodila carsku politiku. Tiberije je nastojao spriječiti ustupanje počasnih titula koje je Senat predložio nakon Augustove smrti, no Domna je svoje počasti službeno usvojila nakon Severove smrti. Velika je vjerojatnost da je Livija bila Domnina inspiracija. Osim sličnosti u njihovom odnosu s javnosti, senatorima i ostalim moćnim ličnostima, kasnije dinastije nastojale su imitirati augustovski režim. Također se u obzir mora uzeti i činjenica da naslov mater patriae nije bio dodijeljen nijednoj drugoj carici tijekom gotovo dva stoljeća koja razdvajaju Liviju i Domnu.

Kada je Gaj (Kaligula) došao na vlast imao je sve predispozicije da postane omiljenim carem. Pa ipak, nakon što je preuzeo carske ovlasti stvari su krenule nizbrdo. Teško je reći je li to zbog problematičnog odgoja, zastrašujućeg izgleda koji je kod mnogih izazivao gnušanje, ili zbog činjenice da je imao padavicu. Gaj je ubijen u uroti, a imao je ženu i kćer koje su nakon njegove smrti također ubijene. Kada se pročula vijest o Gajevoj smrti, Gajev stric Klaudije pobjegao je u zabačeni dio palače i skrio se iza zavjese. Kada ga je skrivenog pronašao jedan pretorijanac, umjesto da ga ubiju, vojnici su Klaudija proglasili carem i odveli u svoj tabor. Zbog straha od urote, Klaudije je tijekom svoje kratkotrajne vladavine ubio preko 300 vitezova i 35 senatora. Među njima je doista i bilo urotnika, ali neki od njih su bili i nedužni ljudi. Ti nedužni ljudi ubijeni su zbog optužbi Klaudijeve treće i četvrte žene, Mesaline i Agripine. Klaudije nije imao sreće sa brakovima. Ženio se četiri puta, a njegove posljednje žene, Mesalina i Agripina, bile su vrsne u spletkama kojima Klaudije nije bio dorastao. S prvom ženom imao je dvoje djece, sina Britanika i kćer Oktaviju. Izvori opisuju Mesalinu kao nimfomanku, koja je bila predana seksualnim orgijama. Mesalina, prekrasna i ozloglašena mlada nevjesta cara Klaudija, nije bila samo još jedno lijepo lice, a njemu je prouzrokovala mnogo nevolja, za što je na kraju bila kažnjena. Gaj Svetonije Trankvil u svom djelu o životu cara Klaudija piše kako je Mesalina bila Klaudijeva rođakinja i treća žena, oženio ju je 39. ili 40. g. Iako mu je podarila nasljednika, Klaudije je ubrzo spoznao da je pogriješio u odabiru supruge. Mesalina se zaljubila u Gaja Silija za kojeg je Publije Kornelije Tacit u Analima napisao da je bio najljepši rimski mladić. Klaudiju je zasmetalo ponašanje njegove žene, ali se i bojao da bi se Silije i Mesalina mogli udružiti i ubiti ga. Tacit tvrdi da je Mesalina ubrzo otjerala Silijevu zakonitu ženu iz njegovog doma, a Silije ju je morao poslušati. S druge strane, Mesalina nije bila nimalo diskretna kada je riječ o aferi. Među brojnim Mesalininim nedjelima najčešći su progoni i mučenja ljudi koje je optužila za izdaju jer joj se nisu sviđali, kako tvrdi Kasije Dion. Pretpostavlja se da je Mesalina pokušala ubiti i rimskog cara Nerona. Među izdajnicima, našli su se članovi njezine obitelji i slavni filozof Seneka Mlađi. Carica je zajedno sa svojim prijateljima organizirala ubojstva ljudi koji joj nisu bili dragi ili su joj se zamjerili te je protiv njih iznijela lažne optužbe. Dion kaže da je Klaudije bio zgrožen postupcima svoje supruge, ali kako je bio zaplašen dopuštao joj je da postupa kako je željela. Neke od žrtava bili su vojnik Apije Silanije i Julija, unuka cara Tiberija. Mesalina je također običavala prodavati rimsko građansko pravo, a mnogi su od nje tražili i kupovali politička prava i povlastice. Uskoro je njezin ljubavnik Silije zatražio više. Silije je htio da se vjenčaju kad je Klaudije otišao iz grada, a Svetonije navodi kako su čak i potpisali bračni ugovor u prisutnosti svjedoka. Tacit dramatično dodaje kako se u tom trenutku zatresla carska palača. Klaudije je kasnije saznao za čin svoje žene i ponovno se pobojao da će biti ubijen. Josip Flavije, bivši židovski zapovjednik cara Vespazijana, piše o skončanju Mesaline, koju je Klaudije iz ljubomore dao zaklati. Klaudije je bio mentalno nestabilan, prema Svetoniju, kad je osudio Mesalinu na smrt, a kratko nakon toga sjeo je za stol i upitao zašto carica nije prisutna. Iako se zavjetovao da će ostatak života proživjeti bez žene, kasnije je oženio svoju nećakinju Agripinu.

Pri odabiru svoje sljedeće žene, Klaudije je nastojao odabrati neku koja se nalazila blizu Rima. Agripina, kći Klaudijevog brata Germanika i Kaligulina sestra, a također i praunuka cara Augusta, pokazala se kao dobar izbor. Agripina je već bila udana za svog rođaka i Augustovog nećaka Gneja Domicija Ahenobarba, čiji će sin Lucije postati rimski car Neron. Ahenobarb je umro dok je njihov sin bio u ranom djetinjstvu pa je Agripina za drugog supruga odabrala Gaja Salustija Krispa s kojim nije imala djece. Car Klaudije ubrzo će joj postati treći. Kako piše Tacit, Agripina je Klaudiju predstavljala poveznicu koja je ujedinjavala nasljednike klaudijevske loze. Pretpostavlja se kako je Agripina namjerno zavela ujaka Klaudija kako bi unaprijedila svoj položaj i status. Svetonije pak, u Životopisu cara Klaudija, navodi da ju je Klaudije zvao svojom kćerkom i dojenčem, koje je bilo rođeno i odgojeno u njegovim rukama. Agripina je pristala na brak kako bi osigurala budućnost svog sina, a Tacit je, nakon što su se vjenčali 49. g., tvrdio kako je taj brak siguran incest. Kad je postala carica, Agripina nije bila zadovoljna svojim položajem. Za Klaudija je to bio početak kraja. Živio je u konstantnom strahu da će izgubiti svoj život. Iako su postojale izvanredne mjere osiguranja te iako je i sam car je bio na oprezu inzistirajući na drastičnim kaznama, pred Agripininim lukavim spletkama bio je bespomoćan. Agripina je primala strana izaslanstva i nosila je zlatnim vezom ukrašen vojni plašt. Drsko je preuzela gotovo sve carske počasti koje su antički kroničari prezirali kao neženstvene. Potaknula je Klaudijevu ljubavnicu Lolliju na samoubojstvo, uništila čovjeka po imenu Statilije Tauro jer je željela njegov prekrasni vrt za sebe, uništila rođakinju Lepidu optuživši ju za remećenje kućnog mira i pokušaj ubojstva vještičarenjem, ubila je Britanikovog tutora Sosibija lažno ga optuživši za izdaju, bacila Britanika u zatvor i kako kaže Kasije Dion, ubrzo postala nova Mesalina. Agripina je čak poželjela vladati zajedno s Klaudijem i imati iste ovlasti. Htjela je da njezin sin Domicije postane car.

Prvi korak prema tom planu dogodio se 25. veljače 50. godine. Klaudije je posvojio Domicija i dao mu je ime Neron. Neron je bio stariji od Britanika tri godine. Britanik je postepeno nestajao s pozornice i Neron je postao priželjkivani nasljednik. Klaudije je umro četiri godine nakon tog događaja. Iako se smatra da je umro prirodnom smrću, čini se da je posrijedi ipak bilo ubojstvo. Ubojstvo je potaknula Agripina koja je smatrala da je došlo vrijeme da njezin sin Neron postane carem. Nju je uzrujala Klaudijeva opaska kako mu je suđeno da prvo mora trpjeti zločine svojih supruga, a potom ih kažnjavati. Prema dostupnim podatcima, u izvorima se navodi kako ga je odlučila otrovati, ali se dugo vremena premišljala o vrsti otrova. Nije smio umrijeti previše brzo jer bi to izazvalo sumnju, no isto tako nije smio umrijeti ni previše sporo jer bi Klaudije mogao shvatiti da je otrovan i imenovao bi Britanika za nasljednika. Sama je kontaktirala (ili se poslužila svojim pristašama) poznatu trovačicu Lokustu. Iako se ne zna sa sigurnošću tko je Klaudiju dao otrov, moguće da je počinitelj bio Halot, sluga koji je kušao carevo jelo prije nego što bi mu bilo posluženo, ali je isto tako moguće je da mu je otrov dala i sama Agripina. Smatra se da je u otrov umočila gljive, Klaudijevo omiljeno jelo, stoga otuda potiče Neronova opaska kako su gljive božja hrana, jer je zahvaljujući njima Klaudije postao bogom. Ne zna se točno koliko je brzo umro. Govorilo se da je smjesta nakon što je pojeo jelo zanijemio i da je tu noć proveo u nesnosnim bolovima te da je umro pred jutro. No postojala je i mogućnost drukčijeg razvoja situacije. Otrov je možda djelovao, samo slabije nego što je Agripina očekivala. Klaudije se uz sve to napio uz obrok i poslije sve povratio. Agripinu je tada uhvatila panika te je pozvala liječnika Ksenofonta koji je lažno prišao u pomoć Klaudiju, no zapravo mu je plan bio konačno ga otrovati. Ili mu je dao tanjur sa otrovnom kašom, ili mu je u grlo uštrcao neki otrov brzog djelovanja. Klaudije je umro nakon toga. Njegovu smrt su zataškavali sve dok nisu bile potpuno završene pripreme za Neronovo ustoličenje. Govorili su da je bolestan i da se mora moliti za njegov život. Kada se više vijest o smrti nije mogla držati tajnom, Agripina je utjehu potražila kod Klaudijeva sina Britanika. Došla je kod njega u sobu, zagrlila ga je i govorila mu koliko liči na svoga oca. Pazila je da ne izađe iz sobe sve dok Neron ne bude proglašen carem. Iste večeri Neron je od strane Senata dobio obilježja koja pripadaju carskome položaju. Jedna od prvih Neronovih odluka bila je da se Klaudiju dodijeli status božanstva.

Neron je u povijesti ostao zapamćen kao jedan od najgorih careva. Neki smatraju da je po izopačenosti nadmašio i Kaligulu. Neronova vladavina bila je obilježena ubojstvima. Već je 55. godine otrovao Britanika. Kada je Neron postao car, Agripinina se vladavina terora nastavila. Nastojala je manipulirati svojim sinom, no njezin je utjecaj oslabio zbog drugih žena u Neronovom životu. Govorkalo se da je Agripina bila u incestuoznoj vezi s Neronom, ali se on s vremenom umorio od njezinog miješanja u politiku. Pretpostavlja se kako je Neron svoju majku Agripinu ubio 59. godine, ili barem bio umiješan u planiranje njezinog umorstva. Ubio je i svoje dvije žene, Oktaviju i Popeju Sabinu. Navodno je Neron osobno ubio trudnu Popeju - udario ju je nogom nakon što ga je ukorila što se kasno vratio kući s utrke zaprega. Govorilo se kako je noću s prijateljima izlazio na ulice i krčme kako bi pretukao ljude. Bio je opsjednut nasiljem. Posebice je bio seksualno nasilan, a izvori govore kako je silovao je žene i muškarce.

Što se tiče cara Otona, o njegovoj vezi sa ženama ne piše puno. Jedini poznati podatak je taj da je bio spreman oženiti se Vitelijevom kćeri kako bi izgladio odnose s Vitelijom kojega je rajnska legija proglasila carem, no i za to je bilo prekasno. Oton se naposljetku ubio. O ljubavnom životu cara Tita također nema puno izvora. Jedina stvar vezana za njegov ljubavni život vrijedna spomena je činjenica da je nedugo prije smrti navodno rekao: "...nema nijednog čina zbog kojeg bih se trebao kajati, izuzevši jednog jedinog." Nitko nije znao na što se to odnosi. Neki su mislili da se to odnosi na vezu koju je imao s Domicijom, suprugom brata Domicijana. On je tu vezu uvijek poricao. Domicija Longina bila je u braku s Aelijem Lamijem kad je Domicijan 81. g. naslijedio svog brata Tita. Domicijan se zaljubio u nju i ona se razvela kako bi se udala za cara. Kasnije je bila umiješana u zavjeru koja je imala za cilj svrgnuti i ubiti Domicijana, a nakon njegove smrti živjela je kao privatni građanin do 150. g. U Britanskom muzeju danas postoji 116 artefakata koji prikazuju ili su povezani s Domicijom Longinom. Uglavnom su to rimski novčići na kojima se nalazio njezin lik.

U galeriji Uffizi u Firenci, nalazi se portret carice Vibije Sabine, Hadrijanove supruge. Portret se nalazi u galeriji još od 1704. g., poznat i pod imenom Matidia te se spominje u dokumentima još od kasnog 17. stoljeća. Glava na portretu malo je okrenuta ulijevo i čini duguljasto žensko lice s bademastim očima i podignutim kapcima, a zjenice i šarenice nisu uklesane. Zbog svoje sličnosti s portretom iz prokonzularne Afrike, danas se smatra točnijim identificirati portret kao prikaz Vibije Sabine, datiran u 128. ili 130. g. Sabina je bila slavljena zbog svoje ljepote, bila je nećakinja cara Trajana te se udala za Hadrijana 100. g. kako bi Hadrijanovo pretendiranje na prijestolje bilo učvršćeno užom vezom s carevom obitelji. Mnogi antički izvori tvrde kako su Hadrijan i Sabina nakon vjenčanja bili u vrlo hladnim odnosima, no poznato je i kako car nikada nije propustio slaviti svoju suprugu počastima i javnim priznanjima. Nakon njezine smrti, koja je došla nešto ranije nego njegova, Hadrijan ju je dao deificirati. Bista Vibije Sabine, nalazi se i u muzeju na Kapitolu u Rimu. Lica zakrenutog u lijevu stranu s uobičajenim karakteristikama i lagano izraženim nosom i malim, punim usnama, Vibija je prikazana kako nosi dijademu, simbol visokog statusa, položenu preko kose u središtu, koja je svezana u valovitim uvojcima. Odjeća je precizno isklesana i otkriva oblik tijela; to je rijetka pojava u portretima carskih žena i dovelo je do pretpostavke da je izrađeno po uzoru prema grčkoj klasičnoj skulpturi (5. stoljeće prije Krista). Ta posebna frizura ukazivala je na to da je Sabina prikazana kao boginja, vjerojatno Artemida. Bista datira u Hadrijanovo razdoblje, no još uvijek je neizvjesno odakle potječe. Moguće je da se nalazila u Vetijanovim vrtovima ili na području oko bazilike Santa Prassede.

Sljedeća kontroverzna carica bila je Anija Galerija Faustina, kći cara Antonina Pija te rođakinja i supruga cara Marka Aurelija. Faustina je prvotno bila obećana caru Luciju Veru, no na kraju se ipak udala za Aurelija i s njim imala djecu među kojima je bio i budući car Komod. Aurelije je oženivši Faustinu učvrstio carski kontinuitet, kako je Antonin Pio bio i njegov posvojitelj i Faustinin otac. Faustina se usrećila u braku s Aurelijem jer je bio častan i skroman. Međutim, Faustina nije bila toliko skromna kao njezin muž. Njezin najveći zločin bila je preljubnička sklonost. Neki zbog toga smatraju kako Komod nije bio Aurelijev zakoniti sin. Faustina je odabirala svoje ljubavnike iz mornarskih i gladijatorskih redova, ali kako je njezin miraz bio carstvo, Aurelije je ostao u braku s njom. Kada se uzurpator Avidije Kasije proglasio carem, neki su tvrdili kako je to bila upravo Faustinina želja. Kasije Dion smatra kako ga je podržala iz straha zbog Aurelijeve bolesti, bojala se za sebe i svoju djecu ako netko drugi preuzme tron pa se obećala Kasiju. Kasnije su se pojavile druge teorije jer je Faustina zatražila da Kasije bude kažnjen. Faustina je umrla 175. g. tijekom kampanje s Aurelijem u Kapadokiji. Nitko ne zna točan uzrok caričine smrti, a prema Kasiju Dionu, Faustina je počinila samoubojstvo kako ne bi bila optužena zajedno s Kasijem Avidijem. Aurelije je odao počast svojoj preminuloj supruzi dodijelivši joj naslov Mater Castrorum - Majka logora, visoku vojnu počast. Također je zatražio da Kasijevi suradnici budu pošteđeni i sagradio grad Faustinopolis na mjestu gdje je umrla carica. Proglasio ju je božicom i duboko žalio zbog njezine smrti, unatoč njezinoj lošoj reputaciji. Čini se kako je Faustina prošla nešto bolje od ostalih rimskih carica.

Vladavina cara Komoda nije bila blagoslov za Rimsko Carstvo, čak naprotiv, moglo bi se reći da za vrijeme njegove vladavine Carstvo dolazi do samoga dna. Kasije Dion je za ovaj period napisao da je Carstvo iz zlatnoga doba prešlo u bakreno i hrđavo doba. Komod je imao veliki broj ljubavnica no njegova najdraža ljubavnica bila je Marcija. Komod je htio da se Nova godina 193. proslavi kao dan ponovnog osnutka Rima i to kao Komodove Kolonije (Colonia Commodiana). Kako je bio paranoičan, toga je dana namjeravao ubiti oba konzula izabrana za iduću godinu, a taj plan je ispričao i Marciji kao i ostalim ljudima u koje je imao povjerenja. Umjesto podrške, dobio je njihove osude te je sva njihova imena stavio na vrh popisa uglednih Rimljana koje treba ubiti. Među tim imenima bilo je i Marcijino ime. U Komodovoj kući bio je dječak kojeg je on od milja zvao Filokomod. Dok se car kupao, taj dječak je uzeo popis na kojem su pisala imena ljudi koje ima namjeru ubiti. Dječak je popis predao Marciji, a nakon što je pročitala imena carica je povikala: "Zar je to hvala za svu ljubav koju sam ti dala, pijanico?". Pozvala je dva tadašnja komornika Eklekta i Leta, znajući da moraju djelovati brzo ili će umrijeti te je potom, kako je tijekom večere uglavnom prva posluživala piće caru, umiješala otrov u kalež i poslužila ga. Komod je nazdravio i ispio sadržaj kaleža te se odmah se počeo osjećati loše, dobio je vrtoglavicu i na koncu zaspao. Eklekt i Marcija su poslali goste kući što se i inače događalo kada bi car više popio stoga nikome nije bilo sumnjivo. Čekali su da otrov prodre do želudca i crijeva, no car ga je povratio. U strahu da bi se mogao oporaviti, Marcija i ostali pozvali su snažnog mladića Narcisa da ga zadavi. Tako je Komod umro. 

Bibliografija:

Bertolazzi, Riccardo. "The depiction of Livia and Julia Domna by Cassius Dio: some observations". Semantic Scholar. Pristup ostvaren 22.7.2020., https://www.semanticscholar.org/paper/The-depiction-of-Livia-and-Julia-Domna-by-Cassius-Bertolazzi/3d248ec8d414ff6cfa84d7ddae92185a7f152055#citing-papers

Cartwright, Mark. "The Role of Women in the Roman World. Ancient History Encyclopedia". Pristup ostvaren 21.7.2020., https://www.ancient.eu/article/659/the-role-of-women-in-the-roman-world/

Goldstein, Ivo; Grgin, Borislav. Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku. Zagreb: Novi Liber, 2006.

Jeličić-Radonić, Jasna. "Avrelia Prisca". Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 41 (2008.) br. 1

Le Gallerie Degli Uffizi. "Portrait of Vibia Sabina so-called Matidia". Pristup ostvaren 23.7.2020., https://www.uffizi.it/en/artworks/portrait-of-vibia-sabina-so-called-matidia

McCarty, V. K. "St. Helena: From Roman Concordia To Christian Caritas". Academia.edu. Pristup ostvaren 25.7.2020., https://www.academia.edu/41185367/_St._Helena_From_Roman_Concordia_to_Christian_Caritas_by_VK_McCarty

Meijer, Fik. Carevi ne umiru u postelji - od Cezara do Romula Augustula. Prevela Snježana Cimić, Zagreb: TIM press, 2013.

Musei Capitolini. "Bust of Sabina". Pristup ostvaren 23.7.2020., https://capitolini.info/scu00848/?lang=en

Silver, Carly. "Five Roman Empresses You Shouldn't Invite to Dinner". Thoughco. Pristup ostvaren 21.7.2020., https://www.thoughtco.com/five-roman-empresses-shouldnt-invite-over-119168

The British Museum. "Domitia". Pristup ostvaren 23.7.2020., https://www.britishmuseum.org/collection/term/BIOG90022